Kako je došlo do povlaèenja, kako se našao na vrhu brda, sam u kuæici - toga se u prvi tren ne sjeti. Koliko je spavao, ni to ne zna. Zahvati ga jeza. Raskolaèi velike modre oèi. Zagleda se kroz vrata u pust, beskrajan prostor; zatim svrne pogledom u mraèan kutak prazne planinske staje. Studeno je. Protrno. Sve to potraja, što bi dlanom o dlan.

Potmulo zatezanje, koje su izazivali bolovi u listu lijeve noge, vrati mu uspomene na jutrošnje dogaðaje.

"Dragi brate Miæo, ti si Amerikanac, djeca su ti Amerikanci, unuci Amerikanci,

žene se kako hoæe i s kim hoæe, a opet Amerikanci ostaju.A ja, moj Miæo,

imam ti u kuæi èitavu varicu: sin mi Srbin, snaha Hrvatica, a moji rodjeni unuèiæi -

kao da si popeo magarca na kobilu - ni tamo ni amo, strina srpska, a glava hrvatska i obratno.

Zivimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo Jugosloveni.

E, èija li je to konjska pamet izmislila da mi jesamo znati!"

Tvrðava

 

 

Ne mogu da prièam šta je bilo u Hoèinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, veæ što neæu. Ne vrijedi prièati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjeæanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.

 

i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti ...