Bosna i Hercegovina je mala država u jugoistoku Evrope, poznata po strašno ratu koji se desio 90-tih godina prošlog stoljeća i to je definitivno slika koju ostatak svijeta ima od nas. Međutim, poslije „Daytonskog sporazuma“ i prekida oružanih sukoba krenuo je jedan veći zločin koji će ovu državu dovesti do totalnog kolapsa. Kada su se nacionalistički torovi podijelili, smirile strasti i krenulo u „kapitalistički raj“ došlo je do neviđene pljačke radničke klase u BiH.

Radnici, koji su iz socijalističkog radničkog raja bačeni na milost ili nemilost neoliberalnog pakla,najviše su izgubili. Naime, u jugoslovenskom socijalističkom društvu radnici su bili legitimni vlasnici fabrika i preduzeća kojima su relativno samostalno upravljali, međutim nakon prvih višestranačkih izbora i uvođenja kapitalističke dogme to se promjenilo. Političke elite su nemilosrdno oteli radničku imovinu, dali im bezvrijedni komad papira ,zvani certifikat, kojim nisi mogao kupiti ni kilogram brašna i „privatizirali“ preduzeća. Neka preduzeća su „privatizirana“ za 1KM (0,50€) kao npr. Zenička željezara koja je bila najproduktivnija u bivšoj Jugoslaviji. Ratni i poslijeratni profiteri su se toliko obogatili da BiH danas više liči na oligarhiju nego na demokratiju.

Nekadašnji industrijski giganti s više desetina hiljada radnika, pali su ,ako su imali sreće, na nekoliko stotina, neke firme je u potpunosti progutao tranzicijski vir. Radnici su ,naravno, najveći gubitnici. Ne mogu da prežive više od svog najamnog rada. Stopa nezaposlenih se povećala na 42%, ljudi koji žive ispod granice siromaštva iz godine u godinu se poveća, penzioneri i ratni-vojni invalidi su najugroženija kategorija ovakve nemarne politike. Novca od privatizacije NEMA više, novca od uvođenja poreza na dodanu vrijednost također, politički aparat koji guta 80% budžeta na ime administracije polako tone. Vlast trenutno jedini izlaz vidi u tome da podigne kredit kod ,vuka u ovčijem ogrtaču, IMF-a. S time klero-nacionalističke elite samo kupuju vreijeme, definitivno se zna da BiH ne može otplatiti taj kredit, pogotovo ne na vrijeme. Poslije grand perioda, 2013. Godine Federacija BiH treba da da otprilike 60% budžeta za izmirenje kredita a to je prosto nemoguće. Socijalni mir se može kupiti na neko vrijeme, ali ne zauvijek.

Jedan od najvećih problema poslije ekonomije jeste nacionalizam u BiH. I nakon 15 godina od kraja rata nacionalizam je sveprisutan, u svim segmentima života. Pogotovo u izbornoj godini kao što je ova 2010. godina , gdje se svim leglanim i ilegalnim sredstvima nacionalističke političke partije bore za primat u svom narodu. Te nacionalističke avangarde bukvalno huškaju klero-fašističkom retorikom jedan narod na drugi, baš po izreki: podijeli pa vladaj. Srpski nacionalisti pričaju o referendumu i otcjepljenju Republike Srpske, Bošnjački o ukidanju entiteta a Hrvati o stvaranju trećeg, tako se đavolski krug svaki put iznova pokrene kada god se bliži taj fatalni dan gdje građani i građanke BiH trebaju da izaberu svog novog/starog gospodara.

Nadajmo se da će se radnička klasa probuditi i ove „neoliberalne noćne more“ i krenuti s izgradnjom jedinstvene, bolje, prosperitetnije Bosne i Hercegovine u njihovoj direktivi.

Damir Berilo ispred Koordinacije udružene Ljevice BiH