UZ ÈETVRTO IZDANJE

* U ovom izdanju u okruglim zagradama s oznakom F. E. — Red.

Potpuna revizija mnogobrojnih citata bila je postala potrebna zbog engleskog izdanja koje je u meðuvremenu izašlo. Za to izdanje dala je Marxova najmlaða kæi Eleanor (Elinor) sebi truda da sva navedena mjesta uporedi s originalom, tako da tamo citati iz engleskih izvora, koji su daleko prete?ni, nisu bili prevoðeni s njemaèkog prijevoda, nego je upotrijebljen originalni engleski tekst. Zbog toga sam morao kod èetvrtog izdanja uzeti u obzir taj tekst. Kod toga su se našle poneke male netoènosti. Zatim netoèno navedeni brojevi strana, dijelom  uslijed omaški pri prepisivanju iz Marxovih bilje?nica, dijelom uslijed štamparskih griješaka nagomilanih u tri izdanja. Netoèno stavljeni navodnici ili toèkice kod prekida, kako je to neizbje?no pri masovnom navoðenju iz bilje?nica s izvodima. Ovdje ondje poneka rijeè u prijevodu ne sasvim sretno izabrana. Neka mjesta navedena, iz Marxovih starih pariskih bilje?nica od 1843.—45., kad Marx još nije znao engleski, nego je engleske ekonomiste èitao u francuskom prijevodu i gdje je dvostrukom prijevodu odgovarala laka izmjena prizvuka, na pr. kod Steuarta (Stjuarta), Ure-a (Jura) i dr., i gdje se sad morao iskoristiti engleski tekst. I drugih sliènih malih netoènosti i nemarnosti. Ali ako se èetvrto izdanje uporedi s prethodnim, vidjet æe se da sav ovaj naporni rad na ispravljanju nije na knjizi izmijenio ništa što bi bilo vrijedno spomena. Samo jedan jedini citat nije mogao biti pronaðen, to je citat iz Richarda Jonesa (Rièarda D?onsa) (èetvrto izdanje, str. 562., primjedba 47.); Marx je vjerojatno pogrešno zabilje?io naslov knjige. Svi drugi citati zadr?avaju punu dokaznu snagu ili je pojaèavaju u sadašnjoj toènoj formi.

Ovdje sam meðutim primoran da se vratim na jednu staru pripovijest.

Poznat mi je naime samo jedan sluèaj da je jedan Marxov citat bio podvrgnut sumnji. A pošto se ta sumnja vukla èak i poslije Marxove smrti, ne mogu ovdje prijeæi preko toga.

Marx, kome je taj broj „Concordije" bio poslat slijedeæeg maja, odgovorio je anonimnom piscu u ,,Volksstaat"-u od 1. juna. Kako se više nije sjeæao po kome je novinarskom izvještaju navodio, ogranièio se na to da doka?e da se spomenuti citat nalazi u dva engleska spisa, a onda je naveo referat „Timesa" po kome je Gladstone rekao:' „That is the state of the case as regards the wealth of this country. I must say for one, I should look almost with apprehension and with pain upon this intoxicating augmentation of wealth and power, if it were my belief that it was confined to classes who are in easy circumstances.' This takes no cognizance at all of the condition of the labouring population. The augmentation I have described and which is founded, I think, upon accurate returns, is an augmentation entirely confined to classes of property."*

* [Tako stoje stvari u pogledu bogatstva ove zemlje. Ja moram za sebe kazati da bih morao gledati zabrinuto i s bolom na ovo omamljujuæe uveæanje bogatstva i moæi, kad bih dr?ao da se ono ogranièava na stvarno imuæne klase. Ono se nikako ne odnosi na polo?aj radnog stanovništva. Uveæanje koje sam opisao i koje dr?im da poèiva na toènim izvještajima, potpuno je ogranièeno na posjednièke klase.]

Mara odgovori još jednom u ,,Volksstaat"-u od 7. augusta, dodajuæi još i referate dotiènog mjesta iz „Morning Star"-a i „Morning Advertiser"-a od 17. aprila 1863. I po jednom i po drugom Gladstone je rekao da bi on sa zabrinutošæu i t. d. gledao na ovo omamljujuæe uveæanje bogatstva i moæi, kad bi dr?ao da je ono ogranièeno na imuæne klase (classes in easy circumstances). Ali to uveæanje jest ogranièeno na posjednièke klase (entirelv confined to classes possessed of property). Dakle i ovi referati donose tobo?e „la?no" mjesto doslovce. Zatim je još jednom ustanovio, uporeðujuæi tekstove-u „Timesu" i Hansardu, da reèenica koja je kao stvarno izreèena reproducirana u jednakom tekstu u tri meðu sobom nezavisna novinarska izvještaja koji su izišli slijedeæeg jutra nakon govora, zaista fali u Hansardovom izvještaju koji se po poznatom „obièaju" pregledava, odakle ju je po Marxovim rijeèima Gladstone „naknadno otkraducao",i  izjavljuje naposljetku da nema vremena da i dalje saobraæa s anonimusom. Izgleda da je ovome bilo dosta, ili bar Marxu više nisu slati brojevi „Concordije".Stvar se time èinila da je mrtva i pokopana. Ali su nam otada, od ljudi koji su saobraæali s univerzitetom u Cambridgeu, jednom ili dva put dolazili tajanstveni glasovi o nekom neèuvenom literarnom zloèinu koji je navodno Marx napravio u „Kapitalu"; ali uprkos svima raspitivanjima nije se ništa odreðenije moglo saznati. A onda, 29. novembra 1883., osam mjeseci poslije Marxove smrti, pojavilo se u „Timesu" jedno pismo iz Trinitv College, Cambridge, s potpisom Sedlev Tavlor, u kome nam je taj skromni zadrugarèiè u jednoj na dohvat ugrabljenoj prilici najzad dao objašnjenje ne samo o ogovaranjima u Cambridgeu, nego i o anonimusu iz „Concordije".

„Što je najèudnovatije", ka?e èovjeèiæ iz Trinitv College-a, „jest, da je profesoru Brentanu (koji je onda bio u Breslavi, a sad je u Strasburgu) bilo rezervirano... da otkrije onu mala fides koja je oèevidno diktirala citat iz Gladstoneovog govora u Inauguralnoj adresi. G. Karl Marx, koji je ... pokušao obraniti citat, bio je toliko drzak da je u samrtnom ropcu {deadly shifts) u koji ga je hitro bacio majstorski napad Brentanov, tvrdio da je g. Gladstone frizirao „Timesov" izvještaj od 17. aprila 1863. o njegovu govoru prije no što je izišao u Hansardu da bi eskamotirao jednu reèenicu koja bi svakako bila kompromitirajuæa za jednog engleskog kancelara blagajne. Kada je Brentano detaljnim uporeðivanjem teksta dokazao da se izvještaji „Timesa" i Hansarda poklapaju u apsolutnom iskljuèivanju smisla koji je Gladstoneovim rijeèima podmetnuto lukavo izolirano navoðenje, onda se Marx povukao pod izgovorom da nema vremena!"

Dakle je u tome grmu le?ao zec! I ovako se gloriozno odrazila u proizvoðaèko-zadrugarskoj fantaziji Cambridgea anonimna kampanja g. Brentana u „Concordiji"! Tako je dakle stajao i upravljao 'svoj maè u „majstorskom napadu" ovaj Sveti Juraj. Saveza njemaèkih tvornièara, dok je pakleni zmaj Marx kraj njegovih nogu „hitro dospio u samrtni ropac"!

Bilo je Eleanori Mara lako da razbije u prah ovu argumentaciju u istom broju ,,To-Day"-a. Ili je g. Taylor èitao kontroverzu od 1872. Onda je sada „lagao", i to ne samo „dolagao" nego i „prelagao". Ili je nije èitao. Onda je bio obavezan da dr?i jezik za zubima. U svakom sluèaju bilo je jasno da on nije imao hrabrosti da ma za èasak podr?i optu?bu svoga prijatelja Brentana da je Mara „la?uæi dodao". Naprotiv, sada Mara nije samo dolagao, nego je i utajio jednu va?nu reèenicu. Ali je ista ta reèenica citirana na 5. strani Inauguralne adrese, malo redaka ispred tobo?nje „izmišljene". A što se tièe „protivurjeènosti" u Gladstoneovu govoru, zar nije bio Mara taj koji u „Kapitalu" na str. 618.  (treæe izdanje, str. 672.), primjedba 105., govori o „neprekidnim dreèeæim protivurjeènostima u Gladstoneovim bud?etskim govorima iz 1863. i 1864."! Dabome, samo što ih on a la Sedley Taylor ne rastapa u liberalskom dopadanju. Odgovor E. Marxove, završava ovim zakljuèkom: „Naprotiv, Marx nije ni izostavio nešto što bi bilo vrijedno navesti, niti išta izmislio. Ali je on -uspostavio i izvukao iz zaborava jednu odreðenu reèenicu iz jednog Gladstoneovog govora, koja je nesumnjivo bila izreèena, a koja je, na ovaj ili onaj naèin, našla put da se izgubi iz Hansarda."

S ovim je g. Sedley Tayloru ipak bilo dosta. Rezultat èitavog ovog profesorskog nadmudrivanja koje se ispredalo kroz dva decenija i kroz dvije velike zemlje, bio je da se više nitko nije usuðivao da se takne Marxove knji?evnièke savjesnosti, a da æe otada g. Sedley Taylor isto tako malo ulijevati povjerenje u literarne ratne izvještaje g. Brentana, koliko g. Brentano u papsku nepogrešivost Hansarda.

London, 26. juna 1890.

Friedrich Engels